Kratka povjest Hrvatske Župe u Vancouveru

Kada je u kolovozu 1967 hrvatski župnik fra Budimir Ambroz prebacio prvu lopatu zemlje za gradnju hrvatske crkve svi smo očekivali bolju budučnost hrvatske naseobine u Vancouveru. Nismo se prevarili, dapače, ona je dala puno bolje rezultate nego što je bilo tko od nas mogao očekivati. Vođeni našim hrvatskim svečenicima (franjevcima) u početku, a kasnije i časnim sestrama (Družba kčeri milosrđa), uz obilatu suradnju crkvenog odbora i svih hrvata Vancouvera i okolice, župa je kročila krupnim koracima prema naprijed.

Zahvaljujuči župnicima i kapelanima uz sudjelovanje čitave zajednice odmah se otvara hrvatska škola od prvog do sedmog razreda za učenje hrvatskog jezika i vjeronauka. Kroz tu školu su prošle generacije hrvatske djece, koji su danas več roditelji, tako da i njihova djeca posječuju i sjedaju u iste klupe kao i njihovi roditelji ranije.

Dolaskom časnih sestara u prosincu 1971 godine, rad u školi se osjetno poboljšao jer su se one odmah prihvatile posla. Tu se djecu priprema za prvu svetu pričest, poslije toga za svetu krizmu, a kroz sve godine škole se spremaju razne priredbe i nastupi na svim crkvenim proslavama.

Osim toga one aktivno učestvuju u radu župe, održavanju crkvu i župski stan, te vode crkveni pjevački zbor kojeg se smatra za jednog od boljih u hrvatskoj dijaspori. U znak zahvalnosti, župljani su im kupili kuču odmah blizu crkve, tako da smo i na tom polju postigli uspjeh.

U želji za što boljim napredkom župe ukazuje se neminovna potreba za večim prostorom gdje bi se mogli okupljati svi hrvati bez podjele na dobre i loše, siromahe i bogate, ili bilo kojih političkih ili drugih pogleda.

Bila je potreba imati prostor za okupljanje svih hrvata – hrvata.

Tako dolazi 1977 do kupnje zemljišta od dvanaest hektara koje je trebalo uredit i zgradu na njoj napravit, što je potrajalo do 10-og rujna 1978 kada je zemljište blagoslovljeno i predano na upotrebu pod imenom “Hrvatski pastoralni centar Kardinal Stepinac”. Za slogu u skupljanje hrvata na dalekom Pacificu nije se moglo nači bolje i ljepše ime od Kardinala Stepinca, jer je u tom imenu utkano sve što nam treba; sloga, mir, ljubav i prosperitet hrvatskog naroda. Danas se to zemljište upotrebljava za sve vjerske i narodne proslave, piknike, razna natjecanja, a kada ima slobodan termin upotrebljavaju ga i druge nacije. Jednom riječju uvijek je zauzeto i teško je nači slobodnu nedjelju za upotrebu.

Uz sve navedeno u župi se aktivno radi na pomoči svima pod nazivom karitas. Počev od pomaganja siromašnih u hrvatskoj, pogotovo poslije domovinskog rata djece i obitelji poginulih branitelja, najviše se doprinosi za hrvate Bosne i Hrcegovine, te se i time dokazuje da smo jedno stado pod vodstvom istog pastira.

U župi se svake godine proslave mnogi svečani dani kao Nova Godina, Uskrs, Majčin dan, Prva sveta pričest i krizma, Velika Gospe, Božić i mnoge druge, uz obaveznu ribarsku večer, jer se ovdje veliki broj našeg naroda bavi s ribanjem.

Sve su proslave vrlo dobro posječene jer hrvatski narod iako s mnogo različitih uvjerenja, stoji usko vezan uz svoju crkvu.

Ovo nebi bilo potpuno kada se nebi zahvalili svim našim župnicima i njihovim pomočnicima na postig-nutom uspjehu, no ipak treba jednog izdvojit koji je ovdje bio najduže, ali uz to i najviše učinio dobra za župu i njene župljane. Otac fra Bone Prcela je djelovao u župi dovoljno dugo da ostavi neizbrisiv trag. Bio je duša svih ljudi, župljana, a i drugih. Imao je dušobriz-ničku i prijateljsku riječ za svakog pojedinca. Njemu su se obračali ljudi svih staleža, političke i materijalne moči.